Nijaz
Batlak

Nijaz Batlak, poznat kao Mate Šarlija – Daidža, sudjelovao je 1991. u pripremi i obrani Dubrovačkog primorja, osobito na području Čepikuća. Za dubrovački kraj najvažniji je upravo taj dio njegova ratnog puta. Slobodna Dalmacija u članku A. Masle „Fešta veterana” od 10. lipnja 1993. navodi da je sredinom srpnja 1991. rasporedio dio dubrovačkog Zbora narodne garde na područje oko Čepikuća. Taj novinski navod dokumentira njegovu ulogu u ranom raspoređivanju branitelja u Primorju. [17]

U intervjuu iz veljače 1993. osvrće se na ratovanje od Primorja do Konavala i na obranu Čepikuća, dok o obrani opkoljenog Dubrovnika govori uz isticanje Nojka Marinovića i branitelja. Na komemoraciji u Kuparima 1999. Milivoj Petković podsjetio je na njegovu ulogu u borbama kod Čepikuća. Riječ je o različitim vrstama izvora: novinskom izvještaju, osobnom iskazu i komemorativnom svjedočenju. Precizan zapovjedni položaj i odgovornost za pojedine borbe ne mogu se utvrditi samo na temelju tih tekstova. [4,13,17]

Dnevno.hr je 10. listopada 2023. objavio osvrt sa snimkom njegova obraćanja i prenio riječi: „Zaista je lijepa domovina, ja je se ne mogu nagledati kako je lijepa.” Članak snimku okvirno povezuje s razdobljem nakon obrane Čepikuća i osnivanjem pukovnije Kralj Tomislav, ali sam dataciju navodi kao pretpostavku. Izjava svjedoči o njegovu osobnom odnosu prema domovini; točan datum i mjesto snimanja nisu potvrđeni. [19]

Bio je general-bojnik Hrvatske vojske. Prema većini biografskih izvora rođen je 15. ožujka 1929. u Zvekovici kraj Cavtata; nekrolozi Slobodne Dalmacije i Večernjeg lista od 1. veljače 1999., koji prenose obavijest MORH-a, potvrđuju datum i šire navode Cavtat. Umro je 31. siječnja 1999. u Zagrebu; datum smrti potvrđuje i obiteljska osmrtnica u Večernjem listu. Nekrolog Večernjeg lista navodi da je preminuo nakon duge i teške bolesti „jučer”, odnosno 31. siječnja, ali ne navodi mjesto smrti. [1–3,11,20,22]

U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju 22. veljače 1993. sam navodi Zvekovicu kao rodno mjesto te govori o željezničarskoj obitelji: otac mu je službovao na pruzi Zvekovica–Uskoplje. Obiteljsko podrijetlo iz istočne Bosne navode biografski prikazi. Ime Mate Šarlija povezuje s boravkom u inozemstvu, a nadimak Daidža s ujakom iz Mostara. Te pojedinosti potječu iz njegova vlastitog svjedočenja. [1–4]

U obiteljskoj osmrtnici kao ožalošćeni navedeni su sin Ed, sestre Silvija i Dijadema te nećak Jasenko. Njihova prezimena u objavi nisu navedena. [20]

Dio života proveo je u emigraciji. Podlistak Slobodne Dalmacije iz kolovoza 1995. donosi autorovo sjećanje na Batlakovo pismo iz SAD-a u listopadu 1990., u kojem je zagovarao obnovu Hrvatsko-muslimanskoga kulturnog društva Narodna uzdanica. To je naknadno svjedočenje o inicijativi, a ne objava izvornog pisma. [7]

U Hrvatsku se vratio 1991. i uključio u obranu dubrovačkog područja. [1,2,4] Nekrolog Večernjeg lista, prema priopćenju MORH-a, navodi da se vratio na poziv predsjednika Republike i kao dragovoljac uključio u Hrvatsku vojsku; u tom članku godina povratka nije navedena. [22]

Suvremeni novinski izvještaj već ga 12. siječnja 1992., pri predavanju u Vrgorcu, predstavlja kao brigadira i zapovjednika dragovoljačke pukovnije Kralj Tomislav. U Metkoviću je 8. ožujka 1992. govorio na prisezi njezine prve satnije, sastavljene od pripadnika muslimanske vjere. Nekrolozi Slobodne Dalmacije i Večernjeg lista iz 1999., prema obavijesti MORH-a, početak zapovijedanja stavljaju u ožujak 1992.; razlika zahtijeva provjeru ustrojbenih i zapovjednih odluka. [5,6,11,22] Priopćenje preneseno u Večernjem listu posebno ističe njegovo sudjelovanje u operacijama na jugu Hrvatske i navodi da ga je predsjednik Tuđman promaknuo u general-bojnika za osobite vojne zasluge, bez datuma promaknuća. [22]

Arhiva bilježi i njegove javne nastupe izvan neposrednog ratnog zapovijedanja. Dana 31. ožujka 1993. posjetio je dubrovačku Gimnaziju i razgovarao s učenicima. U svibnju iste godine Slobodna Dalmacija izvijestila je da je bio u mirovnom izaslanstvu Hrvatsko-muslimanske demokratske stranke, sa Šefkom Omerbašićem i Jasminom Jaganjcem, upućenom prema Konjicu radi hrvatsko-muslimanskog pomirenja. [8,9]

U intervjuu A. Kaurinu za Večernji list, objavljenom 5. ožujka 1995. pod naslovom „Ratnik se nije umorio”, opisao je svoj tadašnji rad u hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu kao savjetovanje za međunacionalne odnose, izrijekom razlikujući tu ulogu od vojnog atašea. Govorio je o obnovi Narodne uzdanice i inicijativi hrvatsko-bošnjačkog povezivanja kroz škole i sportske klubove. To su njegove izjave o vlastitom radu u vrijeme razgovora. [21]

Prema Borni Mariniću kasnije je obavljao logističke poslove, a nakon Washingtonskog sporazuma savjetničke poslove u hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu; isti izvor navodi umirovljenje 1996. Slobodna Dalmacija u travnju 1997. izrijekom ga predstavlja kao ministra savjetnika toga veleposlanstva, uz prikaz njegova nastupa na sarajevskoj TV 99. Ratne ocjene koje je iznio u tom razgovoru ostaju njegovo svjedočenje. [1,15]

Na svečanosti 28. svibnja 1995. dodijeljeni su mu Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red Ante Starčevića i Spomenica domovinske zahvalnosti. [10] Nekrolozi iz 1999., prema obavijesti MORH-a, uz njih navode Red bana Jelačića, Red hrvatskog trolista, Red hrvatskog pletera, Spomenicu Domovinskog rata i medalju Iznimni pothvati. Datumi dodjele tih dodatnih odličja u nekrolozima nisu navedeni. [11,22]

Komemoracija je održana 2. veljače 1999. u Kuparima. Pokopan je 4. veljače na zagrebačkom Mirogoju uz najviše vojne počasti. Obiteljska osmrtnica najavila je ispraćaj toga dana u 10:30 iz mrtvačnice na Mirogoju. [20] Izvještaj s pogreba bilježi oproštajne govore Mirsada Bakšića, Darinka Bage, Željka Šiljega i Ante Gotovine. [12,13]

Rani životopis ostaje nedovoljno dokumentiran. Navodi o Drugom svjetskom ratu, poslijeratnom zatočeništvu, vojnom školovanju i ratovanju u inozemstvu međusobno se razlikuju. Večernji list prenosi i suprotne navode Martina Špegelja, uključujući drukčiju godinu rođenja. Ti dijelovi nisu uneseni kao nesporne činjenice. [2]